SAOPŠTENJE ZA MEDIJE

U posljednjih nekoliko mjeseci u medijima pratimo naslove poput ovih:

• Zagađenje zraka u BiH ‘katastrofalno’ !
• Alarmantno nizak nivo Jablaničkog jezera!
• Vodena bujica zaustavila promet na autocesti Kakanj – Zenica!
• U BiH preko 12 miliona tona uskladištenog crvenog mulja!
• Milijarda maraka za termoelektranu na ugalj u Banovićima!
• Hiljade tona nafte na komunalnoj deponiji u Vrbasu!
• Uništili su nam Modrac!

I gdje su ministarstva okoliša u svemu ovome? Da li se na bilo koji način uključuju u cijelu priču? Nije zanemariva činjenica da imamo ministarstva okoliša na entitetskim nivoima, kantonalnim i u vladi Brčko distrikta, na nivoima gradova i općina imamo službe koje su zadužene za zaštitu okoliša, koji raspolažu značajnim budžetskim sredstvima i ogromnim aparatom uposlenih. Upravo jedan od prioriteta u njihovom radu bi trebalo, a i moralo, biti preventivno djelovanje u sferi zaštite okoliša, pogotovo kada svjedočimo ekološkim katastrofama koje se ponavljaju iz godine u godinu.

Nadležna ministarstva su strateški raspoređena da brinu o okolišu i zdravlju građana te bi bilo poželjno da nešto i urade. Ali gdje se krije problem?

Ministarstva nemaju dovoljno kvalitetnih ljudskih kapaciteta da se bave tekućim problemima, koji su ozbiljni i iziskuju dugoročna rješenja. Najčešće ova ministarstva i/ili službe služe da legalizuju energetsku politiku svojih stranaka i/ili vlada, koja je u suprotnosti sa principima zaštite okoliša, održivog razvoja i evropskih integracija.  Ne može se od građana očekivati da djeluju na smanjenje zagađenja zraka. Na primjer, građani nisu u situaciji prestati ložiti individualna ložišta, neće nam pomoći ni mjere poput onih „par nepar“ za koje su i mnogi ljudi od struke i znanja u ovoj oblasti, kazali da su gotovo potpuno beskorisne. Nadležne institucije i država su odgovorne da se problemi preveniraju, a ne da se rješavaju posljedice koje najviše trpe obični građani.

Ministarstva nerijetko „prebacuju lopticu“ jedni na druge, kantoni na entitet, entitet na kantone ili lokalne zajednice. Nema sistemskog i koordiniranog pristupa. Najveći negativni uticaj na okoliš i klimu, a time na sve sfere društveno-ekonomskog razvoja ima proizvodnja i korištenje fosilne energije (naročito uglja), kao i veoma neracionalno korištenje energije u svim sektorima (javnom, stambenom, poslovnom). Negativan uticaj i trendovi zagađenja okoliša koji se ponavljaju mogu se rješavati samo sistemskim, dugoročnim pristupom i smanjenjem upotrebe konvencionalnih načina proizvodnje energije. Nadležne institucije dužne su kreirati i realizovati javne politike u sektorima okoliša i energije, s naglaskom na energetsku efikasnost i primjenu obnovljivih izvora energije kao najbolji odgovori na pitanje zaštite okoliša, održivog razvoja i postizanja boljeg kvaliteta života.

Zato javnost, od njih s pravom očekuje, da kažu šta rade i da li uopšte išta rade kako bi se problemi u  državi rješavali?